onenightstand
petak, 25.11.2011.
Tat
Kradem te koliko mogu,
koliko stane u ove džepove crnog kaputa.
Obično noću, jer bi mogli vidjeti kako ti ruku uvlačim u kosu.
Ipak, kad ujutro pogledam plijen, samo je tvoj miris i nekoliko slika.
Od silne želje ostalo valjda ispadne dok trčim ili se kroz prste raspe 'ko pržina...
Noćas ću opet doći.
Samo moram čekati da baš bude mrak.
Krivi dan
Jučer sam mislio da je ponedjeljak. Uvijek je odlazila ponedjeljkom, a ne utorkom. Ponedjeljak je trebao biti kraj smijeha i punog želuca, a nikako utorak koji je definitivno govno od dana. Vraćala se iz navike ili potrebe onom što je imala ili mislila da ima. Nekad bi pomislio da je patronažna sestra...nekad da je kurva.
Ta je zadnja noć uvijek bila najgora i nedorečena, kao da ne smijemo zaspati, a šutjeli smo i čekali da svane - da sat odradi svoje.
Nisam se usudio pitati kad će doći jer je nepristojno kad još nije ni otišla. Nisam ni pitao što će raditi tamo kad se vrati.
Ja nisam zapravo postojao, to nije nigdje bilo zapisano, niti je ona "ikada bila tu". Samo je bio utorak, a ne ponedjeljak, a ja sam od ponedjeljka čekao kad će se početi pakirati. Nekad, u filmovima, ona spusti kofer i kaže da će ostati i oni se zagrle i muzika se pojača...the end, ali ovo je bilo izračunato u minutu i nije bilo naznake obratu.
Kad ona ode, ja zaključam vrata i operem šalice od kave i pjevušim. Pogledam hoće li kiša, kao da me to zanima i pomislim: Valjda će idući put opet bit ponedjeljak, da me ne zbuni ta noć koja mi je poklonjena.
utorak, 15.03.2011.
Presuda
Stubište je odzvanjalo petama,
šteta što je bilo zauvijek.
Ostao sam na vratima
da budem siguran da gledaš u pod.
Ponedjeljkom popodne...
...gorim od onog kakav je bio u zoru.
Zatvorit ćeš me zavjesom i klavir koji nisi svirala će,
ton po ton...
plakati tvoje
posuđene suze.
subota, 30.01.2010.
Nešto staro, nešto novo, nešto posuđeno,nešto plavo
Treba mi nešto staro, nešto novo nešto posuđeno, nešto plavo,
nešto staro, nešto novo, nešto posuđeno, nešto plavo.
Nešto staro, nešto nešto novo, nešto posuđeno...mrmljala je danima kao mantru
tumarajući po stanu raščupane kose u spavaćici na medvjediće.
Rekli su da će je uskoro regrutirati u ženu.
Ja sam zadivljen gledao prolom oblaka
i pokušao dokučiti kojim se ritmom
pojačava i stišava pljusak koji je svojom silinom
sve tako temeljito i odlučno ispirao.
Našla je na kraju nešto staro, nešto novo,
pa čak i nešto plavo.
Onda je posudila kofere od prijateljice,
a ja sam gledao kroz prozor.
Kad je zalupila vrata kiša se,
kao na kraju nekog filma, pojačala.
srijeda, 20.01.2010.
Prije nego te prerastem
Prije nego te prerastem,
'aj da se još jednom
izvrijeđamo na kiši,
kraj onog ringišpila.
Pa onda dugo, dugo nikom ništa...
bar još neko vrijeme
dok ne okopni gnjev.
Bar dok hladno ne bude pred zoru,
a ruka teška za nazvat :
"Ma di ću je sad..."
subota, 12.09.2009.
"A zašto nikad...?
"Kako to da nikad...?"
A, kako to da...
baš uvijek tako
počinju tvoje rečenice?
One, nakon malog proloma oblaka
iznad sudopera,
kad si baš lijepa,
bez naručenih pizza,
filma Michaela Douglasa, kad
ljutito kupiš kosu iznad glave...
Zašto u čaju
koji ti nosim
vidiš svu nepravdu svijeta,
u 20 svezaka tvrdog izdanja.
Kako to "Zašto nikad",
nikad
ne vidiš?
ponedjeljak, 31.08.2009.
Knoxwille, Tennessee
Don`t let it bring you down
It`s only castles burning
Find someone who`s turning
And you will come around
Tata je noć prije nego je ona žena otišla na kočiju, pa na vlak za Knoxwille slagao karte u vis.
Sjedio sam kraj kamina i vidio da ne bira sa špila i samo ih čudno slaže u trokute, pa jednu opet stavi položenu poprečno...
Činilo se dosadno i kao da će se sve srušiti odjednom pa ga nisam pitao zašto to radi ili kakva je to igra...ljuljao sam se na drvenom konjiću kojeg je napravio.
Ujutro nije bilo uobičajnih palačinki sa javorovim preljevom, pa sam na silu pojeo prženu slaninu s jajima iz tave...(mama bi bila ljuta), ali tata je u drugoj sobi i dalje slagao i šutio pa sam pretpostavop da je nešto ozbiljo u pitanju.
-Idemo vidjet ponije...molio sam ga, ali nije ništa rekao. Kad sam otišao spavati, čuo sam režanje i lepet krila pa sam sletio da vidim kako će tata ubiti kojota koji je haračio naše imanje s vremena na vrijeme. Ipak, puška je još visjela na zidu i samo mi je pokazao glavom da se popnem nazad na spavanje.
Ujutro sam se probudio i tate nije bilo. Na stolu je stajala kula od karata koja je bila moje visine. Zadivljeno sam je gledao i zavirivao sa svih strana. Pomislio sam da je dobro što ga nisam smetao kad je napravio nešto tako lijepo i važno. Uzeo sam velike šibice iz kutije i zapalio jednu kartu pri dnu. Plavičasti je plamen postao narančast i nježno gutao ostale.
Tata je u taj tren ušao na vrata i zabezeknut gledao dok su se karte u crnom dimu rušile po drvenom stolu.
- Jel da da je lijepo -pitao sam.
subota, 29.08.2009.
Song for a vampire
Godinama ne uspijevam otjerati te vampire sa svojih vrata.
Ugodno noćno društvo umjesto sjena, pa uzimaju likove onih kojima sam vjerovao ili čeznuo za njima... zbog oblika usana ili načina na koji kažu neku riječ. Prije je boljello dok guste dragocjene kapi istjeću s rumenilom na obzoru, a sad me boli samo zbog njh, jer tako moraju, a drukčije ne znaju.
Ja pričekam, pa se snaga mirnim snom vrati sama od sebe, a ne popiju nikad sve.
Drago mi je kad ne uzmu lik nekoga koga sam jako volio i tko je morao otići, samo strepim da ga se ne sjete.
Tada bi im dozvolio da popiju i te zadnje crvene kapljice i misle da su me prevarili.
četvrtak, 05.03.2009.
Pjesma s puno ne
Vrag je u naše
neodvezane cipele
ušao nepozvan.
Poslije su se
blatne i same
sudarile pokraj kreveta...
Ja sam anđela
pretvorio u kurvu.
Dok si psovala Boga,
perje se ipak
ljepilo za prste.
Ja ne otvaram nepoznatima,
štedim riječi, a
ti si negdje pametna.
Trebali smo biti roman,
a ne pjesma.
subota, 07.02.2009.
Katatonia
Ostavljeni palikuća
bez smisla za narančasti odsjaj,
upriličen djevojčicama na klupi.
Krizma, karmine... katatonija
u kojoj te prisiljavam da mi
šapćeš nepovezano sretna.
Ne priliči mi da izmišljam.
Ukrao sam oštru lavandu
iz suhozida, jednom,
na trenutak zaboravljen.
Neoprezno ruke umatam
u škarice da vidim crveno,
kap koja puzi niz laticu
tvog obraza.
Da nas poprska bar
vrisak ptice skrivene
u kvrgavim kandžama trešnje,
lakše bi čekali.
Dok ne dođu jahači,
žuti mi mač iz oblaka
reže ono što ću,
nekoliko godina kasnije,
nazvati ožiljak.
Još ti ipak strpljivo ne pričam.
Ližem iz tvog bedra
slani kristal
koji je nekad bio more.
